John Hopkins Denison – 100 svjetskih velikana o islamu

John Hopkins Denison, 1870-… je bio američki historičar i pisac. U svom djelu Emotions as the Basis of Civilisation (Emocije kao osnova civilizacije), o poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, između ostalog je napisao:

„U petom i šestom vijeku, civilizovani svijet bio je na rubu haosa. Stare emocionalne kulture koje su omogućile civilizaciju,otkad su dale čovjeku osjećaj jedinstva i poštovanja prema svojim vladarima, pokvarile su se, a ništa nije nađeno adekvatno da zauzme njihovo mjesto. (…)

Tada se činilo da je velika civilizacija koja se četiri hiljade godina gradila, bila na ivici raspadanja i da će se čovječanstvo vjerovatno vratiti u stanje varvarizma, gdje su svako pleme i sekta bila protiv onog drugog i gdje su zakon i red bili nepoznanica… Nove okolnosti koje je stvorilo kršćanstvo stvarale su podjele i razaranja umjesto jedinstva i mira… Civilizacija poput džinovskog stabla čije lišće je nadvilo svijet… stajala je posrnula… istruhnula do srži… Da li je postojala kultura koja bi mogla dovesti i okupiti čovječanstvo još jednom do jedinstva i time spasiti civilizaciju? (…)

Bilo je to među Arapima, rođen je čovjek koji je ujedinio cijeli poznati svijet na istoku i na jugu, od stubova Herkulesa u najudaljenijoj Indiji i stepa Mongolije, u jedno veliko bratstvo.”¹

O islamu je napisao:

„Svi historičari izjavljuju da zapanjujući uspjeh islama u dominiranju svijetom leži u nevjerovatnoj povezanosti ili osjećaju jedinstva zajednice, ali oni ne objašnjavaju kako se ovo čudo postiglo. Nema sumnje da je jedno od najučinkovitijih sredstava molitva.

Pet dnevnih molitvi kada svi vjernici gdje god oni bili, sami u sumornoj usamljenosti pustinje ili u ogromnim skupovima u prometnim gradovima, kleknu i čine sedždu u pravcu Mekke izgovarajući iste riječi obožavanja za jedinog istinitog Boga i odanosti njegovom Poslaniku, što proizvodi ogroman efekat čak i na posmatrača, te psihološki efekat koji spaja misli vjernika u zajedničkom obožavanju i izrazu odanosti što je svakako čudesno.”²

Zatim je napisao:

„Zbog jednostavnosti svog učenja, islam je izbjegao još jednu poteškoću sa kojom se kršćanstvo od šestog stoljeća moralo suočiti. Teolozi četvrtog i petog vijeka razradili su tako kompleksan sistem dogme što je bilo izvan poimanja prosječnog čovjeka. Ljudi su bili upoznati s idejom o jednom Bogu ili tri boga, ali kada je kršćanstvo predstavilo jednog Boga, koji je ipak bio trojstvo, i tri vrlo različite osobe koje su još bile jedan Bog, bilo je teško objasniti šta to znači, te su teolozi na kraju morali okončati raspravu i reći da su takve činjenice, te da se u njih mora vjerovati kako je navedeno ili ćeš biti upropašten.

Osim toga, onima koji su zagovarači učenja o trojstvu bilo je teško ubijediti ljude sa strane da nisu bili mnogobošci. Opet, oni koji su tvrdili da je njihov bog bio čovjek i da je raspeti čovjek bio njihov bog, ostavili su prostora za optužbe da su idolopoklonici i bogohulnici. Neophodno je napomenuti ove poteškoće u kršćanstvu kao ujedinjujući činilac, kako bismo cijenili uspjeh svog rivala.

Za razliku od ovoga, suštinsko učenje islama je: ‘Nema Boga osim Boga i Muhammed je njegov poslanik’, što je nešto što čak i najgluplji ”divljak“ iz Afrike može razumjeti i ponoviti s uvjerenjem da on zapravo zna šta znači ono što je rekao. Ovo nije samo jednostavno, nego i definitivno isključuje svaku mogućnost rivalskog autoriteta kad je vjerska istina u pitanju.”³