Iman je izvor sreće

Sreća nije u obilju imetka, niti u ugledu, ni u mnoštvu djece, ni postizanju koristi niti u materijalističkom znanju. Sreća je nešto nematerijalno, ne vidi se očima, ne upoređuje se sa količinom, trezori je ne mogu obuhvatiti i ne može se kupiti dolarima ili dinarima.

Sreća je nešto što čovjek osjeća u sebi: čistota duše, smirenost srca, prostranost prsa i mirna savjest. Sreća je nešto što izvire iz čovjeka, a ne uvozi se izvana. Ukoliko je sreća stablo čiji je temelj duša i ljudsko srce, onda je vjera u Allaha i Budući svijet voda za stablo i hrana, zrak i svjetlost.

Egipatski književnik Mustafa Lutfi el-Menfeluti, Allah mu se smilovao, kaže:

„Od sreće na dunjaluku ti je dovoljno: čista savjest, smirena duša i plemenito srce.”

Pjesnik kaže:

Ne smatram da je sreća gomilanje imetka,
nego je srećan onaj ko se Boga boji.

Prenosi se da se jedan čovjek rasrdio na ženu i prijeteći joj rekao: „Unesrećit ću te!” Ona mu odgovori smireno:

„Ne možeš me rastužiti kao što me ne možeš ni usrećiti.”

Muž joj bijesan reče:

„Kako ne mogu?!”

Žena samopouzdano odgovori:

„Kada bi sreća bila u plati, ti bi mi je uskratio, ili u nakitu, ti bi mi ga zabranio, ali je sreća u nečemu drugom što ne posjeduješ ti niti bilo ko od ljudi.”

Čovjek iznenađen reče:

„A šta je to?”

Ona odgovori:

„Sreću nalazim u imanu, iman mi je u srcu, a vlasnik mog srca je samo moj Gospodar.”

Omer, r.a., je molio Allaha da ga opskrbi imanom starih ljudi. Nije rekao imanom učenjaka, jer je iman starih dubok, smiren, spokojan, sumnja mu ne može doći niti ga obuzima dvojba. To je lahak iman. Oni shvaćaju da iman znači kako je Allah Stvoritelj svega, određuje sve; koga voli daje mu dobro, a osveti se onima koji ne vjeruju u Njega, prije ili kasnije.

Onaj ko ne vjeruje da je Allah njegovo sklonište, njegov pomagač u nevoljama, taj je poput zgrade koja se ne oslanja na temelje i kao kuća koja nema stubove. Zato vidimo da su najnesretniji oni koji su najveći nevjernici. Oni imaju puno imetka, zarađuju puno novca, ali kada ih zadesi nevolja ne mogu ostati, a da ih ne obuzme beznađe, jer je priroda čovjeka strah od nestanka.

S druge strane, vjernik zahvaljuje Allahu tajno i javno, šta god da radi i šta god da ga zadesi, on se oslanja na čvrst oslonac i sigurno sklonište. Ako ga promaši neko dobro na dunjaluku, nada se dobru na Ahiretu. Ako mu danas okolnosti ne idu na ruku, nada se u Allaha za sutra.

Naša životna praksa, kao što kaže dr. Ahmed Emin, ukazuje da je iman najljepše sredstvo i izvor koji vodi sreći. Vjera opskrbljuje čovjeka snagom, utjehom i ponosom, a da nema vjere ne bi bilo ni sreće niti bi život imao vrijednost. Primjećujemo da su naši roditelji sretniji od nas u svom imanu, a omladina je tužnija, jer je okupirana sumnjama. Ako želiš usporedi dvije porodice: porodicu koja je život zasnovala na vjeri koje se pridržava i porodicu koja je napustila vjeru i ne osvrće se na nju. Koja je porodica sretnija?

Vjerujem, kao što kaže dr. Ahmed Emin, da je glavni razlog porodične nesreće to što sinovi i kćerke ne vode računa o Allahu u svojim postupcima, nego se povode za prohtjevima i užicima. Pune glave i poje želje bez vjerske ravnoteže ili osvrtanja na posljedice koje će ih uzdrmati.

Kada se vjera raširi u porodici, raširi se i sreća, a naročito ukoliko je vjera čista od novotarija i zabluda. Tada i sreća bude prisutna.

Dr. Kamil Jakub kaže: „Stvarnost koju sam osjetio u svom životu, kao ljekar, jeste da su najsmireniji ljudi oni koji imaju jak iman, koji se najviše pridržavaju principa vjere.”
Iman je čovjekovo pouzdano sklonište, gdje se sklanja kada naiđe na teškoće, kada ga zadese nepravde. Bez imana čovjek osjeća da je stranac, izgubljen u životu, ne zna cilj niti smisao svog života.

Jednom se desilo da je neki doktor, početnik, prošao sa profesorom pored bolesnika u univerzitetskoj bolnici. Profesor je bio Irac, specijalista u poodmaklim godinama. Mladić, ljekar, kada bi naišao na pacijenta koji je ozdravio, napisao bi na otpusnoj listi ovu frazu: Izliječen, može napustiti bolnicu. Doktor je primijetio na mladiću znakove radosti, pa mu je rekao, pažljivo ga promatrajući:

„Izbriši riječ izliječen, sinčiću, i upiši umjesto nje riječ poboljšano zdravstveno stanje. Mi ne posjedujemo lijek za bolesne, dovoljno nam je ponosa da im se poboljša zdravstveno stanje uz našu pomoć, a izliječenje je samo od Boga.”

To komentariše dr. Kamil Jakub, rekavši: