Kako da ojačamo svoje domove u vjerskom smislu?

„Želio bih da vjernici shvate da je život na Allahovom putu – kao i smrt – pobožno djelo, te da bojazan za postizanje dunjaluka dovodi do bojazni za trijumf vjere.“ (Muhammed Gazali)

Iman je lijek za sve naše probleme kroz koje prolazimo. Srce koje se veže za Allaha je mirno, smireno, ne potresaju ga nesreće niti na njega utječu promjene vremena.

Pokornost Allahu spada u stvari koje imaju jak utjecaj na naš bračni život. Spram toga, muž ili žena ili oboje pružat će svjetlost i sjaj koji će ispunjavati njihove živote. Fudajl ibn Ijjad kaže:

„Jesam li poslušan ili neposlušan Allahu znam po ponašanju moje supruge i moje jahalice.“

Mi se, kao muslimani, trebamo voditi lijepim nijjetom i ne činiti nikakvo djelo, bilo malo ili veliko, a da iza njega ne stoji dobra namjera: ako se hranimo, hranimo se da bismo ojačali za pokornost Allahu; ako gladujemo, postimo na Allahovom putu; čak i kad se zabavljamo, time tražimo Allahovo lice.

Muhammed Ahmed er-Rašid nam navodi primjer koji bismo trebali slijediti. On kaže:

„Kada bi musliman noću učinio dobro djelo poput davanja sadake, obavljanja namaza na vrijeme, naređivanja dobra, pomaganja nevoljniku, traganja za naukom, truda za šefa’at, čuvanja časti, odvraćanja od lošeg ili zastupanja gazije-mudžahida – kako bi dočekao jutro?

Probudio bi se, a njegova žena bi bila nasmijana, djeca ustala na prvo pozivanje potpuno uredna, svako od njih bi na pisao svoj domaći zadatak i pripremio knjige; hrana koju bi pojeo bila bi ukusna; supruga bi ga s osmijehom ispratila; sjeo bi u auto koje s lahkoćom radi na prvi obrtaj ključa; na sema foru bi mu bilo zeleno svjetlo za slobodan prolaz; vozač ispred njega vozio bi poštujući pravila i zakone; policajac bi ga, po dižući ruku, pozdravio; ušao bi u svoju kancelariju i zatekao je čistom; a kada se vrati, jeo bi najukusniju hranu – ovako bi protekao njegov dan!

Ali, ako bi druge noći učinio kakvo ružno djelo poput klevetanja, škrtarenja, sustezanja od ukazivanja pomoći, odgađanja namaza, nadijevanja ružnih nadimaka, sprečavanja dobra, nanošenja štete komšiji, podržavanja lošeg ponašanja supruge sa suprugom svog prijatelja – kako bi dočekao jutro?

Probudio bi se, a njegova žena bi bila namrgođena i gunđala bi, a on ne bi znao razlog njene ljutnje. Malo poslije proklinjat će, a možda i psovati pola sahata zato što je sin izgubio jednu cipelu i zato što kasni sa domaćim zadatkom; hrana bi mu bila toliko slana da je ne može jesti, a auto bi ga pola sahata maltretiralo jer neće da upali, poput azgine jahaće životinje; zatekao bi crveno svjetlo na semaforu, a sa desne strane bi bio iskušan nepromišljenim vozačem.

Zatim bi ga zaustavio policajac; u kancelariji bi ga maltretirao naporni kontrolor koji bi ga korio i žalio se direktoru na njega; u kući bi zatekao sasvim izgorjelu hranu zato što mu je žena zaboravila lonac na šporetu. Ostatak dana bi mu nastavio biti mučan i tegoban, dotle da bi ga baš usred popodnevnog sna probudilo zvono telefona, te bi i zbog toga postao uznemiren.“¹

Dobro djelo usađuje u srce mir i spokoj kojim zrači cjelokupan život čovjeka, a zla kob lošeg djela susrest će čovjeka gdje god bio. Mudar je onaj ko se uvijek preispituje i ko zna odakle dolazi bolest koja će zadati bol i nesreća koja će ga rastužiti.

Čovjeku je naređeno da pazi na svoju porodicu i da ispravlja njihove greške kao što se od njega zahtijeva da čuva sebe. Uzvišeni Allah kaže:

I ti naređuj svojoj porodici namaz, i u tome ustraj, a Mi ćemo ti dati nafaku. (Ta-ha, 132)

Muž koji ne naređuje svojoj porodici namaz iako je on ustrajan na njemu, i koji stavlja svoju ženu i djecu da se lome u životnim nedaćama iako je on na Pravom putu – takav muž je nepravedan prema svojoj porodici i odgovarat će za to. Uzvišeni Allah kaže:

O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti, i o kojoj će se meleki strogi i snažni brinuti, koji se onome što Allah zapovijedi neće opirati, i koji će ono što im se naredi izvršiti. (Et-Tahrim, 6)

„Odgovornost vjernika za sebe i svoju porodicu je teška i ozbiljna. Vatra je tu, a naspram nje je on i njegova porodica. Na njemu je da čuva sebe i svoju porodicu od vatre u kojoj su ljudi ništavni i bezvrijedni poput kamenja.“²

„Nemoj im prešutjeti kada učine kakvo loše djelo, nemoj biti zadovoljan onda kada su neposlušni, nemoj biti miran kada pogriješe. Nužno je da ih voliš, neophodno je da osjećaš naklonost prema njima, da ih sačuvaš od samih sebe – oni su sami sebi najveći neprijatelj – da ih zaštitiš od neprijatelja koji ih vrebaju, koji im spletkare, koji žele da ih iskorijene. Tvoj dom je tvoje carstvo, pa kako ćeš biti zadovoljan ako se u njemu ne poštuje i ne sluša tvoj Gospodar!?“³