Nasmiješi se

Umjereni smijeh je lijek za sve brige i tugu. To je neobično moćna sila koja obveseljava ljudski duh i unosi vedrinu u srce. Ebu Derda je kazao: “Želim nasmijati čovjeka, kako bi rasteretio njegovo srce.” Najplemenitiji čovjek, Poslanik, s.a.v.s., smijao se toliko da bi mu se, ponekad, vidjeli sjekutići. Ovo ukazuje da je smijeh sredstvo pametnih i mudrih ljudi kojim liječe srce i dušu. Nasmiješi se Nasmiješi se Nasmiješi se

Smijeh je trenutak kada se duša najviše ispuni, vrhunac spokoja i veselja. No, ovaj smijeh ima granicu i nije pretjeran: “I ne pretjerujete sa smijehom; doista pretjeran smijeh umrtvljuje srce.” Smijeh treba biti umjeren kao i sve ostale stvari: “Osmijeh pri susretu s bratom jeste sadaka.” (hadis) Nasmiješi se Nasmiješi se Nasmiješi se

I on se nasmija glasno riječima njegovim. (En-Neml,19) Treba jasno razlikovati smijeh od ismijavanja i podrugivanja: I pošto im je donio znamenja Naša, oni su ih, odjednom, počeli ismijavati. (Ez-Zuhruf, 27) Osmjeh je jedna od blagodati u kojoj će uživati stanovnici Dženneta. Danas će oni koji su vjerovali – nevjernicima se smijati. (El-Mutaffifun, 34) Nasmiješi se Nasmiješi se Nasmiješi se Nasmiješi se

Arapi su pohvalno gledali na smijeh, jer on upućuje na širokogrudnost, toplu dušu, plemenitost, otvoren duh i dobrotu. Jedan pjesnik kaže:

Čovjek sklon smijehu raduje se poklonu,
ushićen je svakom prijateljskom susretu.

Zehir u svojoj pjesmi O duši kaže:

Dobar čovjek ti se raduje kada dođeš,
kao da mu blago najveće nosiš.

Istina je da je islam utemeljen na pravičnosti i srednjem putu u vjerovanju, akaidu, etici i odgoju. Zato u njemu nema mjesta za zlovolju i namrgođenost, kao ni za prestravljenost i ukočenost. Islam nosi ozbiljnost, poštovanje, olakšavanje i postojan duh.

Ebu Temmam kaže: Nasmiješi se Nasmiješi se Nasmiješi se Nasmiješi se

Sve u životu dugujem ocu koji je bio
zvijezda mudrosti, jutro puno mudrosti,
veseljak ozbiljan dobrano
koji je u živote drugih radost unosio.

Smrknuto lice i mrzovolja dokaz su nezadovoljnog i uznemirenog čovjeka koji nikad nije dobrog raspoloženja: Pa se onda smrknuo i namrštio. (El-Mudessir, 22)

Njihova lica su od crnine oholosti mrka
kao da ih je neka ruka silom u vatru odvela,
oni nisu od ljudi što sjaje pri svakom susretu
poput zvijezda što jezde po nebeskom beskraju.

Brate, kada bi svoje prijatelje dočekivao s osmjehom, osjetio bi veliku sreću i blagodat.

Ahmed Amin u Fejd el-hatiru kaže: “Ljudi koji se smiješe životu nisu samo najsretniji u duši, nego su i najradiniji, najpodobniji za razne odgovornosti, najbolji ljudi kada nastupe teška vremena i kada se rješavaju problematične situacije. Oni na najbolji način prilaze stvarima koje koriste kako njima tako i ostalim ljudima.

Kada bi se našao u situaciji da biram između velike imovine, neke visoke funkcije i zadovoljne, nasmiješene duše, odabrao bih ovo posljednje. Šta je imetak ako si mrzovoljan i neraspoložen?! Šta vrijedi visok položaj kada si u duševnom nemiru i tjeskobi?!

Najzad, šta ti vrijede sva bogatstva ovog svijeta, ako si uzrujan, nespokojan i tjeskoban kao da se vraćaš sa dženaze neke voljene osobe?! Šta vrijedi ljepota žene ako je stalno namrštena, nervozna i čija se kuća pretvara u džehennem?! Od nje je bezbroj puta bolja žena koja joj nije ravna po ljepoti, ali koja svojim raspoloženjem i ponašanjem od kuće pravi džennet.

Čovjek je po prirodi nasmiješen i veseljak.

Osmijeh vrijedi samo onda kada proizilazi i izbija iz ljudske prirode prepune dobrote. Cvijeće i šume se smiješe, rijeke i mora, nebo, zvijezde i ptice.

Čovjek je po prirodi nasmiješen i veseljak. Ono što remeti tu njegovu sliku i prirodu su pohlepa, strast i zlo, što ga čini namrštenim. U tim trenucima on je u neskladu sa svojom iskonskom naravi. Zbog ovoga, svako ko je namršten ne vidi ljepotu ni u čemu, a onaj ko svoje srce uprlja ne vidi stvarnost.

Svaki čovjek ovaj svijet promatra kroz svoja djela, misli i motive. Stoga, ako njegova djela budu lijepa, misli čiste i motivi čedni, on ima pozitivan stav prema ovom svijetu. Takav čovjek svijet sagledava u njegovoj iskonskoj ljepoti. U suprotnome, čovjekovi stavovi su zamagljeni, prizori svijeta tamni i on sve oko sebe vidi crnim i nevaljalim.

Postoje osobe koje od svega naprave nesreću i jad, ali i one koje u svemu traže sreću i radost. Neke žene u svome domu uočavaju samo greške i pamte crne dane kada je, naprimjer, bio razbijen neki tanjir, kada je jelo bilo preslano ili kada je soba bila neuredna.

One tada galame, psuju i prekoravaju svakoga ko se nađe u kući, i tako se upali iskra koja dovodi do požara. Postoje i ljudi koji otežavaju život sebi i ljudima oko njih. Takvi ljudi svaku riječ čuju i tumače pogrešno, od nekog beznačajnog događaja prave katastrofu, kukaju na sav glas zbog neuspjele trgovine, loše zarade, neispunjene želje i slično. U njihovim očima sav svijet je crn, i oni taj osjećaj prenose na sve osobe oko njih.

Oni imaju nevjerovatnu moć pretjerivanja i preuveličavanja svega što se desi, od miša prave slonove, od travke drvo. Nemaju snage za činjenje dobra, tako da nisu sretni kada budu darivani, makar to bilo obilato, i nezadovoljni su bilo šta da steknu, makar to bilo ogromno.

Život je umijeće, a umijeće se može naučiti. Zato je čovjeku bolje naučiti kako će u svoj život unositi cvijeće, miomirise i ljubav, nego se posvetiti punjenju džepova i kasa novcem. Šta je život ako se pretvori u trku za novcem? Šta je život ako u njemu nema milosti, ljubavi i ljepote?!

Većina ljudi je slijepa pred ovosvjetskim ljepotama. Oni samo vide materijalna bogatstva i novac. Takvi prolaze pokraj prekrasnih vrtova, lijepih cvjetova, zdenaca blagorodnih i ptica cvrkutavih, ali se tome ne dive. Dive se samo novcu kada dolazi i odlazi. Novac je sredstvo za lijep život, no ovi ljudi su to pogrešno shvatili, pa misle da se sretan život može kupiti i kako se, ustvari, život vrti oko novca. Oči su nam date da promatramo ljepotu, no mi smo to promijenili i gledamo isključivo novac.

Ništa više lice ne čini namrštenim kao očaj. Stoga, ako želiš imati osmijeh na licu, bori se protiv očaja. Kapije i šanse su otvorene za tebe i sve ljude, zato navikni um da bude otvoren za nadu i očekuj dobro u budućnosti.

Ako si uvjeren da si stvoren da činiš sitne stvari u životu, onda ćeš u životu ostvariti malo. Ako misliš da si stvoren za uzvišene ciljeve i ako imaš velike ambicije, slomit ćeš sve barijere i prepreke pred sobom, probit ćeš granice i dospjeti do beskrajnog prostranstva i uzvišenog cilja. O tome svjedoči i primjer iz života ljudi koji su sve podredili materijalnom.

Ko se u toj trci za materijalnim umori na stotinu metara, on tu ostane, dok oni izdržljiviji ne osjete umor i pređu nekoliko stotina metara. Cilj i vizija tvoga života odražavaju tvoju snagu. Stoga, odredi svoj cilj i neka on bude uzvišen. Iako je do njega teško dospjeti, ti ćeš ga ostvariti samo ako mu budeš išao svaki dan, korak po korak. Ono što ljude zaustavlja na Putu istine i baca u tamnicu jeste očaj, beznadežnost, grešan život, negativni stavovi, traganje za ljudskim mahanama i fokusiranje na zla ovog svijeta.

Najbolji put do uspjeha čovjeku može podariti dobar odgajatelj koji u njemu prepozna potencijale za dobro, balansira ih, ističe i razvija najbolje vrline. On čovjeka navikava na širokogrudnost i dobrotu, uči ga da je najbolji cilj kojem treba stremiti da on bude izvor dobrote za sve ljude, onoliko koliko može, da njegova duša bude sunce koje će zračiti svjetlom, ljubavlju i dobrotom, zatim da mu srce bude ispunjeno nježnošću, blagošću, dobročinstvom, humanošću i ljubavlju koja će sve ljude povezivati u dobru.

Kada se suoči s nedaćama, nasmiješena duša ih prevlada i pobijedi

Kada se suoči s nedaćama, nasmiješena duša ih prevlada i pobijedi. Ona tegobe dočekuje s osmijehom, prevladava ih i pobjeđuje s osmijehom. Namrštena duša radi suprotno. Ona preuveličava nedaće, a umanjuje svoju vrijednost i snagu, te se stalno služi izrazima “ako bi”, “kad bi”, “da je”.

Vrijeme koje mrzovoljan čovjek proklinje oslikava ustvari njegovo raspoloženje i način života. On voli uspjeh, ali ne želi platiti cijenu za to. Za njega je na svakom putu strašan lav, jer čeka da nebesa spuste kišu zlata i da zemlja izbaci sehare s blagom.

Nevolje u životu su relativne stvari. Za male duše sve je jako teško, dok za uzvišene duše nema velikih nesreća i problema. Dok se uzvišene duše jačaju nevoljama, slabe duše se razbolijevaju u svom bijegu od tegoba. Nesreća je poput psa. Ako se uplašiš i počneš bježati, pas će lajati i napasti te. No, ako vidi da ga se ne bojiš i da se na njega ne osvrćeš, on se povlači, sklanja s puta, i čak te se boji.

Dakle, za čovjeka je najpogubnije da se osjeća slabim, bezvrijednim, nesposobnim da napravi neku veliku stvar i učini veliko dobro. Ovakvi osjećaji u čovjeku ubijaju osjećaj sigurnosti, vjere u sebe i slabe njegov iman, tako da on u startu odustaje od nekog djela i ne nada se uspjehu, uvjeren u svoju nemoć i nesposobnost. Vjera u sebe je ple- menita odlika i osjećaj.

To je stup uspjeha u životu i ona se razlikuje od samozavaravanja koje je posljedica loših djela. Razlika između ova dva osjećaja jeste u tome što je samozavaravanje pouzdavanje duše u nešto nestvarno, maštovito i lažnu oholost. S druge strane, vjera u sebe je posljedica oslanjanja na ličnu sposobnost, odgovornost koju nosimo kao i na snagu potencijala koje imamo.

Ilja Ebu Madi, u jednoj svojoj pjesmi, kaže:

Kazao je: ‘Kako su nebesa mrka i zlosutna?’
Odgovorih: ‘Nasmiješi se, dovoljno je što su se ona namrgodila.’
Kazao je: ‘Eh, kad bi se mladost vratila.’
Odgovorih: ‘Nasmiješi se, dozvati je neće tuga tvoja.’
Kazao je: ‘Ono što uzvišeno bi u mladosti
sada se za kaznu u Džehennem pretvori.
Godine me izdadoše, nakon što sam im srce poklonio
pa, kako bi, onda, snage za osmijeh smogao?!’
Odgovorih: ‘Nasmiješi se i zapjevaj, jer kada bi o životu promislio,
spoznao bi, da si ga samo u bolima proveo.’
Kazao je: ‘Svijet u ratu strašnome nestaje
poput putnika što od žeđi umire,
ili lavice što oko žrtve se prikrada, krv želi i zbog nje nestaje.’
Odgovorih: ‘Nasmiješi se, ti svijet izliječiti ne možeš,
no, ko zna šta će biti, ako to osmijehom pokušaš.
Možda pored tebe ima i drugih krivaca,
A tebe nespokojnog nesanica noćima izjeda.’
Kazao je: Tuđini oko mene od boli ječe,
dok oni u groznici pate, zar je meni do sreće.’
Odgovorih: ‘Namiješi se, da od njih nisi bolji
od tebe prijekora tražili ne bi!’
Kazao je:‘Blagdani su na kapije kročili,
ljudi su odore krasne i ukrase obukli.
Ja u ruci ni dirhema,
a za prijatelje trebam toliko poklona.’

Odgovorih: ‘Nasmiješi se, dobro je da živ si,
a ne od onih što davno su od svih prijatelja odselili.’
Kazao je: ‘Noći duge su beskrajnu gorčinu u meni ostavile.’
Odgovorih: ‘Nasmiješi se, i da sva tuga svijeta u tebi je,
jer ako te neki jadnik vedrog vidi,
možda i on jade svoje pobijedi i sam se nasmiješi.
Znaj, dok potišten dirheme tražiš,
posljednje tragove vedrine u sebi ubijaš.
O ti koji koji stvaraš galamu,
ništa smrtno ne prijeti tvome životu.
Stoga, smij se, jer zvijezde se smiju u beskraju tame,
zato ih volimo, zato su nam drage!’
Kazao je: ‘Vedar duh ljudima sreće ne daje
jer svaki čovjek bez izbora na svijet i umire.’
Odgovorih: ‘Ti smiješi se, sve dok između tebe i smrti jedan tren je
jer priliku za smijeh ovdje nećeš imati poslije.’

‘Nasmiješi se, i da sva tuga svijeta u tebi je,
jer ako te neki jadnik vedrog vidi,
možda i on jade svoje pobijedi i sam se nasmiješi.

Koliko nam samo prijeko treba osmijeh, vedar duh,širokogrudnost, lijep odgoj, blagost i nježnost. “Allah mi je objavio da budete skromni, kako jedni druge ne biste napadali i jedni se o druge griješili.” (hadis, prim. prev.)

Autor “Aid el-Karni” iz knjige “Ne tuguj”

Vaš komentar