Ne tuguj kad se smrt približi i poslušaj ovu priču
Ibrahim ibn el-Džerrah pripovijeda kako je posjetio Ebu Jusufa, koji je bio toliko bolestan da je izgubio svijest.
“Kad je došao sebi”, kaže Ibrahim, “vidio me je i odmah upitao za jedno fikhsko pravilo. ‘Pa zar sada da o tome govorimo, Ebu Jusufe?’ – kazah. ‘A u čemu je problem, naime ako to pravilo ispitamo, ono će vjerovatno nekome biti od koristi.’
Potom smo rješavali pitanje ko treba prvi nazvati selam: konjanik, pješak ili onaj koji sjedi. Nakon što smo to okončali, izišao sam začuđen bistrinom njegovog uma. Nisam se dobro ni odmakao od ulaznih vrata kad sam začuo jauk. Ebu Jusuf je tada umro, neka mu se Allah smiluje.”
Jedan savremeni pisac kaže:
“Pogledajte samo u ovakve ljude! Oni su uistinu svijetli primjeri svakome. Čak i kada bi im smrt došla na prag, kada bi im duša u grlo dospjela te bi gubili svijest od agonije, iznalazili bi snage da dođu sebi i tada bi željeli rješiti i raspitati se o nekom fikhskom pitanju.“
Iz navedenih primjera vidimo da ta pitanja nisu bila od neke isuviše velike važnosti. No, oni za to nisu marili, jer su u svakom momentu svog života željeli učiti ili poučavati. U tim časnim namjerama oni su umirali.
U momentima kada su i najiskreniji druga zaboravljali
I kada su najprisebniji zdrav razum gubili…
O Allahu, koliko im je nauka prirasla uz srca! Koliko su je cijenili! Koliko su se njoj posvećivali i predavali. Čak i u smrtnim časovima o njoj su razmišljali, a ne o svojim ženama, djeci, rodbini ili drugovima.
Neka im se Uzvišeni i Svemilosni Allah smiluje i podari Džennet. Postali su prvaci u vjeri i nauci.
