Znate li da griješenjem gubite slast u ibadetu?
Ibadet u sebi nosi užitak i slast koji oplemenjuju ušu, srce čine radosnim a prsa prostranim. To je takav užitak koji čini da čovjek zbog njega potpuno zaboravi na poteškoće koje nosi pokornost; zaboravi čak i na glad i žeđ.
Abdullah ibn Vehb je kazao:
“Svako ko u nečemu uživa na ovom svijetu ima u tome jednu slast koja zatim prestaje, osim kada se radi o ibadetu. Ibadet u sebi nosi tri slasti: dok ga obavljaš, kada se sjetiš da si ga obavio i kada ti bude data nagrada za njega.”
Ibn Kajjim je kazao:
“Čuo sam šejhu-l-islama Ibn Tejmijju da je rekao: ‘Ako nakon učinjenog dobrog djela ne osjetiš slast i prostranost u srcu, preispitaj se, jer je Uzvišeni Gospodar zahvalan (blagodaran), a to znači da će On sigurno nagraditi dobročinitelja za njegovo dobro djelo već na dunjaluku lijepim osjećajem u srcu, širinom (u prsima) i radošću, pa, ako čovjek nema to pri sebi, znači da je njegovo djelo nepotpuno.’”1
Razlog gubljenja slasti u ibadetu kod čovjeka je zlokobnost grijeha zbog kojih se njegovi ibadeti pretvaraju u adete, rutinu. Vuhejb ibn el-Verd je upitan:
“Onaj ko je nepokoran Allahu neće osjetiti slast u ibadetu?”
Rekao je:
“(Čak) ni onaj ko samo priželjkuje da uradi grijeh.”2
Slast grijeha je trenutačna i prolazna, a prati je kajanje i tuga. Rečeno je: “Umor zbog pokornosti nestaje, a nagrada za nju ostaje, dok slast zbog grijeha prolazi, ali kazna za njega ostaje.”
Iščezava užitak onoga
koji je okusio samu srž harama
ali sramota i grijeh ostaju
a ostaje i kazna za zlo kao posljedica grijeha
nikakvog hajra nema u užitku
nakon kojeg dolazi Vatra.
