100 svjetskih velikana o islamu –Džon L. Espozito
John Louis Esposito, rođen je 1940. godine – američki profesor religije i međunarodnih poslova na Univerzitetu Georgetown u Vašingtonu, direktor Prince Alwaleedom Centra za muslimansko-kršćanski dijalog. Član je vijeća od stotinu lidera svjetskog ekonomskog foruma, konsultant za islamska pitanja u američkom State Departmentu i mnogim univerzitetima i medijskim kućama. Napisao je više knjiga s islamskom tematikom, a u svojoj knjizi: The Islamic Threat: Myth or Reality? (Islamska prijetnja: mit ili stvarnost?) koja je prevedena i na bosanski jezik, između ostalog je napisao:
„Zbog duge historije u kojoj je kršćanstvo često klevetalo Poslanika i vulgarno izopačavalo islam, kao i zbog novije historije u kojoj je islam često poistovjećivan s radikalizmom i terorizmom, neophodno je bar izvjesno razumijevanje islama prije nego što pređemo na historiju odnosa između Zapada i muslimanskog svijeta. Štaviše, određena obaviještenost o Kur’anu, poslaniku Muhammedu i ranom periodu ove religije nužna je za razumijevanje islama.” 1
Zatim navodi:
„Kur’an i Poslanik Muhammed nude svete izvore i upute za razvoj vjere u prošlosti i sadašnjosti. Kao što su se za Muhammedovog života sljedbenici njemu obraćali, tako muslimani danas širom svijeta prihvataju objavu i Poslanikovo učenje kao putokaz u svojim životima.” 2
Potom dodaje:
„Kao Amos i Jeremija prije njega, Muhammed je bio glasnik koga je Bog poslao i koji je napao bezbožnost društva i pozvao svoje slušaoce da se pokaju i pokore Bogu jer je konačna presuda blizu: ’Reci: O, ljudi, ja sam tu da vas javno opomenem: one koji budu vjerovali i dobra djela činili čeka oprost i opskrba plemenita; a oni koji se budu trudili da dokaze Naše poreknu, uvjereni da će Nam umaći, bit će stanovnici džehennema.‘(Kur’an, prijevod značenja, 22:49-51” 3
Još navodi:
„Muhammed je pozvao zajednicu Mekke da se moli jednom istinitom Bogu i da napusti svoj politeistički kult i praksu. Muhammed je propovijedao povratak Ibrahimovoj vjeri – vjeri u jednog istinitog Boga, Tvorca, Čuvara i Sudiju univerzuma. Muhammed i Kur’an učili su da su ljudska bića odgovorna, da će im biti suđeno i da će za svoja djela biti vječno nagrađeni ili kažnjeni na Sudnjem danu. Islam je pozivao da se napusti staza bezvjerja i vrati pravoj stazi ili Božijem zakonu.
Ova konverzija označila je pripadnost zajednici posvećenoj obožavanju jednog istinitog Boga, izvršavanju Njegove volje i time stvaranju pravedne zajednice. Kur’an je osudio eksploataciju siromašnih, siročadi i žena, zabranio korupciju, podvalu, prevaru, lažne ugovore u poslu, razmetanje bogatstvom i oholost; za klevetu, krađu, ubistva, upotrebu droge, kockanje i preljubu propisao je stroge kazne.” 4
Zatim kaže:
„Sto godina poslije smrti poslanika Muhammeda, njegovi nasljednici (halife) osnovali su carstvo veće od Rimskog carstva u njegovom zenitu. Šok koji su pretrpjeli međunarodni poredak, i posebno kršćanstvo, bio je ogroman. Izgledalo je nezamislivo da se arapska plemena mogu ujediniti, razliti van Arabije, savladati Bizantijsko (Istočno rimsko) i Perzijsko (Sasanidsko) carstvo i na kraju stoljeća, stvoriti islamski hilafet koji se prostirao od sjeverne Afrike do Indije.” 5
Potom dodaje:
„Šireći svoju vladavinu i vjeru, muslimani su se pokazali velikim mučenicima i djelatnicima. Glavni urbani naučni centri, s ogromnim bibliotekama, nikli su u Kordobi, Palermu, Nišapuru, Kairu, Bagdadu, Damasku i Buhari da zasjene Evropu utonulu u mračno doba. Raniji obrazac i smjer kretanja kulture bili su preokrenuti kad se Evropa, izlazeći iz mračnih stoljeća, okrenula muslimanskim naučnim centrima da povrati dobar dio svog izgubljenog naslijeđa i uči na muslimanskim dostignućima u matematici, medicini i nauci.” 6
O šerijatskom zakonu napisao je:
„Islamski zakon obezbjeđuje plan dobrog društva koje je islamski ideal. Šerijat ili Božija staza je, prema tome, skup božanski objavljenih općih načela, uputa i vrijednosti.” 7
O islamskim je osvajanjima napisao:
„Prividno neosvojivo Bizantijsko carstvo povilo se i zapalo u opasnost da bude zbrisano u toku 7. i 8. stoljeća. Muslimanske armije pregazile su Perzijsko carstvo, osvojile Siriju, Irak i Egipat i projurile preko sjeverne Afrike i dijelova južne Evrope, dok nisu zavladale većim dijelom Španije i Mediterana, od Sicilije do Anadolije. (…) Za mnoge nemuslimane, one na bizantijskoj i perzijskoj teritoriji koji su već bili podjarmljeni, islamska je vladavina prije značila promjenu vladara i dolazak novih, koji su često bili fleksibilniji i podnošljiviji nego gubitak nezavisnosti.
Većina ovih naroda sada je uživala veću lokalnu autonomiju i često plaćala niže poreze. Arapske zemlje koje je Bizantija izgubila dobile su, umjesto grčko-rimske vladavine, nove arapske vladare, semitsku braću, s kojima je prost narod uspostavio veću jezičku i kulturnu bliskost. U religijskom smislu, islam se pokazao kao tolerantna religija garantirajući veće vjerske slobode Jevrejima i domaćim kršćanima. Većina lokalnih kršćanskih crkava bile su proganjane od “spoljašnje” kršćanske ortodoksije kao šizmatičke i heretičke. Zbog toga su pojedine jevrejske i kršćanske zajednice u stvari pomogle osvajačkim muslimanskim armijama.” 8
Autor “Samir Bikić” iz knjige “100 svjetskih velikana o islamu”.
