Ophođenje Mehmeda Fatiha prema poraženim kršćanima
Mehmed Fatih se uputio prema crkvi Aja Sofija u kojoj je bio okupljen veliki broj ljudi, a sa njima i svještenici i monasi koji su im predvodili molitve. Kada se približio njenom ulazu, kršćani unutar nje se žestoko uplašiše. Od monaha, koji mu je otvorio vrata, sultan je zatražio da opusti i umiri narod i da se spokojno svojim kućama vrate, pa se narod umirio.
Neki monasi su bili skriveni u podrumima crkve, pa vidjevši kako je Fatih tolerantan i milostiv, izađoše i pred njim primiše islam. Nakon toga je Fatih naredio da se crkva transformiše u džamiju i da bude spremna da se u njoj obavi prva džuma koja predstoji. Radnici su počeli sa tim pripremama, uklonili su krstove i ikone, slike prekrili slojem kreča i napravili minber za hatiba. Dozvoljena je transformacija crkve u džamiju jer je grad osvojen na silu, a sila ima svoj propis u islamskom vjerozakonu.
Sultan je kršćanima dao slobodu održavanja vjerskih rituala i izbora svojih vjerskih predstavnika. Istovremeno ih je sve obavezao na plaćanje džizje.1
Engleski historičar Edvard Šepard Krisi je, u svojoj knjizi Povijest Turaka Osmanlija, pokušao iskriviti sliku o osmanskom osvajanju Konstantinije opisavši na ružan način sultana Mehmeda Fatiha iz zavisti prema njemu i prezira prema islamskoj slavnoj pobjedi.2
Američka enciklopedija štampana 1980. godine zagacala je u blato kršćanske zavisti prema islamu, navodeći kako je sultan Mehmed porobio većinu kršćana Konstantinije i kako ih je odvodio na pijace robova u Edirneu da bi ih prodao.3
Čista historijska činjenica glasi da se Sultan Mehmed Fatih prema stanovnicima Konstantinije milostivo ophodio, svojim vojnicima je naredio da prema njima lijepo i blago postupaju i svojim ličnim imetkom otkupio veliki broj zarobljenih, a naročito vladare Grčke i ljude od vjere.
Sastao se sa vladikama, smirio njihovu bojazan, uvjerio ih u zaštitu njihovih uvjerenja, vjerozakona i bogomolja. Naredio im ja da izaberu novog patrijarha, pa oni izabraše patrijarha Genadija. Poslije izbora, svečana povorka koju su sačinjavale vladike uputila se u smjeru sultanove rezidencije. Sultan Mehmed Fatih mu je iskazao izrazitu ljubaznost i čast, objedovao sa njim i razgovarao o različitim temama, vjerskim političkim i društvenim. Patrijarh je poslije susreta sa sultanom u potpunosti promijenio mišljenje o osmanlijskim sultanima i Turcima, a i o muslimanima općenito.
Stojeći pred njim, osjetio je da stoji pred jednim civilizovanim sultanom, izuzetno pobožnim, izuzetno humanim i dostojanstvenim. Ništa manje od svog patrijarha, Rimljani su bili dojmljeni i oduševljeni njime. Oni su zamišljali da će svi biti pobijeni, a samo poslije par dana ljudi su mogli nastaviti sa svojim svakidašnjim uobičajenim životom u spokoju i miru.4
Osmanlije su težile pridržavanju islamskih principa. Stoga je pravda među ljudima bila ono čemu su najviše težile. Njihov odnos prema kršćanima bio je čist od bilo koje vrste netolerancije i nepravde, i nipošto im na pamet nije padalo da kršćane progone zbog vjere koju ispovijedaju.5
Kršćanski narodi pod osmanskom vlašću stekli su sva svoja vjerska prava. Svaki narod imao je vjerskog poglavara koji je direktno pregovarao sa sultanskom vlašću. Svaki od ovih naroda imao je sopstvene škole, bogomolje i manastire. Niko im se nije miješao u finansije i imali su slobodu govoriti jezikom koji žele.6
Mehmed Fatih je pokazao takvu tolerantnost prema kršćanima Konstantinije podstaknut svojom privrženošću veličanstvenom islamu, kao i ugledom na plemenitog Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, zatim pravedne halife, a zatim na one koji su svojom plemenitom tolerancijom prema neprijateljima ispisali stranice historije.7
