Astronomski dokazi da je Kur’an Božija riječ

Stvaranje kosmosa (Teorija velikog praska)

Nastanak kosmosa astrofizičari objašnjavaju općeprihvaćenom teorijom, poznatom kao Big Bang teorija, odnosno Teorija velikog praska. Ova teorija se temelji na višedecenijskim posmatranjima i eksperimentalnim dokazima koje su zajedno izvodili astronomi i astrofizičari. Prema Teoriji velikog praska, čitav kosmos je u početku bio jedna jedinstvena masa, tzv. primarna nebula. Zatim je nastupio Veliki prasak, koji je rezultirao formiranjem galaksija. Galaksije su se kasnije podijelile na zvijezde, planete, itd.

Porijeklo kosmosa je jedinstveno, a vjerovatnoća da se sve ovo desilo slučajno jednaka je nuli. Kur’an nam saopćava sljedeće u vezi nastanka kosmosa:

Zar ne znaju nevjernici da su nebesa i Zemlja bili jedna cjelina, pa smo ih Mi raskomadali, i da Mi od vode sve živo stvaramo? I zar neće vjerovati? (El-Enbija, 30)

Podudarnost između ovog kur’anskog ajeta i Teorije velikog praska je nevjerovatno uočljiva. Kako je moguće da knjiga koja se pojavila prije 1400 godina u sred arapske pustinje sadrži ovako veliku naučnu istinu!?

Početna gasovita masa prije stvaranja galaksija

Naučnici se slažu da je nebeska masa, prije stvaranja kosmosa, bila u obliku gasovite materije. Drugim riječima, prije kosmosa su postojali samo ogromni oblaci gasovite materije. Da bismo objasnili tu prvobitnu masu, riječ dim je podobnija od riječi gas ili magla. Kur’an u jednom ajetu ovo stanje kosmosa opisuje riječju duhan što znači dim:

Zatim se nebeskim visinama uputio dok je nebo još dim bilo, pa njemu i Zemlji rekao: ‘’Pojavite se milom ili silom!’’ – „Pojavljujemo se drage volje!’’ – odgovorili su. (Fussilet, 11)

Ovo stanje je prethodilo Velikom prasku. Za tu činjenicu nije znao niko prije poslanstva Muhammeda, s.a.v.s. Šta je izvor ovih informacija?

Prije kosmosa su postojali samo ogromni oblaci gasovite materije.

Zemlja ima sferičan oblik

Nekada su ljudi vjerovali da je Zemlja ravna ploča. Vijekovima su se bojali putovati predaleko iz straha da ne padnu sa ivice. Francis Drake je prvi čovjek koji je dokazao da je Zemlja okrugla, nakon što je proputovao Zemlju 1597. godine.

Razmislite o sljedećem kur’anskom ajetu:

Kako ne vidiš da Allah uvodi noć u dan i uvodi dan u noć, i da je potčinio Sunce i Mjesec – svako se kreće do roka određenog – i da Allah dobro zna ono što radite? (Lukman, 29)

Riječ uvodi koja se spominje u ajetu, označava spor i postepen prelazak noći u dan. Ovaj fenomen se može dogoditi jedino ako Zemlja ima oblik lopte! Da je Zemlja u obliku ploče, smjene dana i noći bi bile jako brze, a ne postepene. Sljedeći ajet, također, ukazuje na Zemljin loptasti oblik:

Nebesa i Zemlju je sa ciljem stvorio; On noću zavija dan i danom zavija noć, On je Sunce i Mjesec potčinio, svako se kreće do roka određenog. On je Silni, On mnogo prašta! (Ez-Zumer, 3)

Da je Zemlja u obliku ploče, smjene dana i noći bi bile jako brze, a ne postepene.

Arapska riječ, koja se koristi u ajetu, kevere znači obavijati, namotati, kao što se obmotava turban na glavi. Međusobno obavijanje dana i noći moguće je samo ako Zemlja ima oblik lopte. Planeta Zemlja nema čisto loptast oblik, već geosferičan – malo je spljoštena na polovima, a izdužena na ekvatoru. Sljedeći kur’anski ajet nam daje opis Zemljinog oblika:

Poslije toga je Zemlji dao oblik jajeta. (En-Nazi’at, 30)

Arapska riječ koja se koristi u ovom ajetu je dehaha, koja znači nojevo jaje. 1 Oblik nojevog jajeta precizno upućuje na oblik Zemljine lopte.

Kur’an je došao sa opisom geosferične Zemlje još onda kad se vjerovalo da je Zemlja ravna ploča.

Mjesečeva svjetlost je reflektirana

Nekada se vjerovalo da Mjesec emitira sopstvenu svjetlost. Danas nam nauka kaže da je Mjesečeva svjetlost samo refleksija sunčeve svjetlosti. Kur’an je ovu činjenicu spomenuo još prije više od 1400 godina:

Neka je uzvišen Onaj Koji je na nebu sazviježđa stvorio i u njima dao svjetiljku i Mjesec koji sja. (El-Furkan, 61)

Arapski izraz za Sunce je Šems. Osim tog izraza, u Kur’anu se koriste još neki izrazi za Sunce, poput: Siradž – Svjetiljka, Vehhadž – Lampa užarena, Dijā – Izvor svjetlosti. Sva tri izraza su u skladu sa Sunčevom prirodom, pošto je ono izvor svjetlosti koja se generira kroz hemijske procese unutar sebe.

Mjesečeva svjetlost je samo refleksija sunčeve svjetlosti.

Arapska riječ za Mjesec je Kamer. Osim te riječi, Mjesec se u Kur’anu opisuje i drugim riječima, poput: Munir – Tijelo koje svijetli (reflektiranom svjetlošću). Naravno, Kur’anski nazivi za Mjesec se perfektno uklapaju u njegovu prirodu, pošto Mjesec nema svoju svjetlost, već samo reflektira Sunčevu. Ni jednom se u Kur’anu Mjesec ne naziva Siradž, Vehhadž ili Dija, niti se Sunce naziva Nur ili Munir. Sve ovo znači da Kur’an prepoznaje jasnu razliku između Sunčeve i Mjesečeve svjetlosti. Sljedeći ajeti ukazuju na prirodu svjetlosti sa Sunca i Mjeseca:

On je Sunce izvorom svjetlosti učinio, a Mjesec sjajnim i položaje mu odredio da biste znali broj godina i računanje. – Allah je to mudro stvorio. – On potanko izlaže dokaze ljudima koji razumiju. (Junus, 5)

Zar ne vidite kako je Allah sedam nebesa, jedno iznad drugog, stvorio, i na njima Mjesec svijetlim dao, a Sunce svjetiljkom učinio? (Nuh, 15-16)

Časni Kur’an i savremena nauka se u potpunosti slažu u vezi razlike između Sunčeve i Mjesečeve svjetlosti.

Sunce se okreće oko svoje ose

Vijekovima su evropski naučnici i mislioci smatrali da se Zemlja nalazi u centru univerzuma i da svako nebesko tijelo, uključujući i Sunce, kruži oko Zemlje. Na Zapadu je ovaj koncept preovladavao od vremena Ptolomeja, od drugog vijeka prije nove ere. Godine 1512., Nikolas Kopernikus je objavio Heliocentričnu teoriju o planetarnom kretanju po kojoj je Sunce nepomično, nalazi se u centru kosmosa, a ostala nebeska tijela kruže oko njega.

Nit’ Sunce može Mjesec dostići nit’ noć dan prestići, svi oni u svemiru plove. (Ja-Sin, 40)

Godine 1609., njemački naučnik Johan Kepler je objavio knjigu Astronomia Nova. On je zaključio da se planete ne samo okreću oko Sunca nego se istovremeno okreću i oko svoje ose. Pomoću ovog saznanja, evropskim naučnicima je bilo mnogo lakše objasniti određene mehanizme u solarnom sistemu, uključujući i smjenu dana i noći. Nakon ovog otkrića je, ipak, ostalo vjerovanje da se Sunce ne okreće oko svoje ose, poput planeta. Dobro se sjećam da sam takve teorije nalazio u školskim udžbenicima, dok sam bio učenik.

A sada, razmislite o sljedećem kur’anskom ajetu:

I noć i dan Njegovo su djelo, i Sunce i Mjesec, i svi oni nebeskim svodom plove. (El-Enbija, 33)

Arapska riječ koja se koristi u ovom ajetu je jesbehun, koja je izvedena od riječi sebeha. Ona se odnosi na posebno kretanje i stanje tijela koje je već u pokretu. Ako ovaj izraz upotrijebimo za čovjeka koji je na kopnu, to će značiti da on hoda ili trči po zemlji. Ako isti izraz upotrijebimo za čovjeka koji je u vodi, to neće značiti da on pluta, već da pliva. Međutim, kada izraz jesbeha koristimo za nebesko tijelo, poput Sunca, to neće značiti da se ono samo kreće kroz kosmos, već da se rotira dok se kreće kroz kosmos. Danas ćete u svim školskim knjigama naći da se Sunce okreće oko svoje ose. Sunčeve rotacije se mogu dokazati savremenom opremom koje na radnom stolu projektiraju sliku Sunca, tako da onaj koji ispituje njegovo kretanje ne može biti zaslijepljen jakom Sunčevom svjetlošću. Proračunato je da Sunce napravi punu rotaciju za 25 dana, tj. okrene se oko svoje ose svakih 25 dana.

Sunce se kreće kroz kosmos brzinom od 240 km u sekundi. Da bi napravilo jedan krug oko Mliječnog puta treba mu 200 miliona godina. Pogledajte šta kaže sljedeći kur’anski ajet:

Nit’ Sunce može Mjesec dostići nit’ noć dan prestići, svi oni u svemiru plove. (Ja-Sin, 40)

Ovaj ajet nam otkriva činjenicu koju je nauka tek nedavno potvrdila postojanje posebnih putanja za Sunce i Mjesec, kao i njihovo posebno, specifično kretanje kroz svemir.

U savremenoj atronomiji se došlo do preciznih podataka o fiksnoj Sunčevoj putanji, o kojoj Kur’an govori. Ta putanja je kod naučnika poznata kao Solar Apex. Sunce se sa svojim sistemom kreće prema sazviježđu Herkules (Alpha Lyrae), čija je lokacija tačno poznata. Mjesec se okrene oko svoje ose u istom vremenskom periodu u kojem napravi krug oko Zemlje, tj. oko 29,5 dana.

Ne možete ostati ravnodušni prema ovolikoj naučnoj preciznosti Časnog Kur’ana. Pitanje koje se javlja poslije svega navedenog je: Odakle potječu sve ove informacije kojima Kur’an raspolaže?

Kur’an govori da se Sunce kreće u određenim granicama, do određenog roka.

Sunce će se ugasit

Sunčeva svjetlost nastaje kao posljedica hemijskih reakcija na njegovoj površini, koje traju već pet milijardi godina. To će jednog dana prestati. Kada se Sunce bude potpuno ugasilo, to će značiti kraj života na Zemlji. Ukazujući na ograničen životni vijek Sunca, Kur’an kaže:

I Sunce se kreće do svoje određene granice, to je odredba Silnoga i Sveznajućeg. (Ja-Sin, 38)

Arapska riječ koja se koristi u ovom ajetu je mustekarr, što znači tačno određeno vrijeme ili mjesto. Pošto Kur’an govori da se Sunce kreće u određenim granicama, do određenog roka – znači da će mu doći kraj i da će se ugasiti.

Autor “Dr. Zakir Naik” iz knjige “Odgovori na zablude o islamu”.

  1. U većini prijevoda značenja Kur’ana, citirani ajet je preveden Poslije toga je Zemlju poravnao što je, također, tačan prijevod. Ipak, navedena arapska riječ ima još i značenje nojevo jaje.

Vaš komentar