Adopcija (usvajanje) vanbračne djece
U šerijatskom pravu postoje posebni pravni propisi koji se odnose na prava i obaveze djece čiji su roditelji nepoznati, odnosno koje su roditelji ostavili. Po islamu, nema zapreke da takvo dijete bude zbrinuto u nekoj od muslimanskih porodica kako bi moglo normalno odrastati, odgajati se i školovati. Međutim, adopcija takve djece, njihovo uvođenje u zakonske nasljednike kao i izjednačavanje u pravima i dužnostima sa ostalim članovima porodice, po šerijatu, nije dozvoljeno. Adopcija (usvajanje) vanbračne djece
Takva djeca nisu u krvnom srodstvu sa ženom koja se o njima brine, njena djeca im nisu sestre niti braća, pa se prema njima treba odnositi kao prema tuđoj djeci, s dužnom pažnjom, ali bez otkrivanja avreta pred njima, kada spoznaju šta je avret, i bez pripisivanja porodici iz koje ne potječu. Dakle, o takvoj djeci je nužno brinuti ali kada odrastu, treba ih obavezno upoznati s njihovim društvenim statusom.
Uzvišeni Allah, dž.š., veli: Adopcija (usvajanje) vanbračne djece
niti je posinke vaše sinovima vašim učinio. To su samo vaše riječi, iz vaših usta, a Allah istinu govori i na Pravi put izvodi. Zovite ih po očevima njihovim. To je kod Allaha ispravnije. A ako ne znate imena očeva njihovih, pa, braća su vaša po vjeri i štićenici su vaši. (Al-Ahzab, 5-6) Adopcija (usvajanje) vanbračne djece
Dakle, izjava o adopciji je, ustvari, sastavljena od riječi koje ne korespondiraju sa stvarnošću, jer puka izjava ne može promijeniti stvarnost niti činjenice, ne može stranca učiniti ni rodbinom ni nasljednikom, niti nekog pojedinca sinom. Puko usmeno izražavanje ili nekakav simbolički govor ne može nečiju krv ubrizgati u vene usvojenoga sina, niti može proizvesti osjećanja očinske naklonosti u ljudskome srcu, a ni sinove osjećaje u srcu usvojenoga djeteta, kao što ne može prenijeti genetske, fizičke, duševne ili mentalne crte.Adopcija (usvajanje) vanbračne djece
U ovakvoj situaciji je najbolje da žena koja preuzme brigu o takvom djetetu zadoji ga dok je još malo, ako doji svoju djecu. U tom slučaju ono postaje njeno dijete po mlijeku, a njena djeca – njegova braća i sestre po mlijeku. Takvim postupkom je mnogo šta olakšano i status djeteta u porodici dodatno učvršćen. U konvenciji o pravima djeteta koja je prihvaćena od Plenarne skupštine Ujedinjenih nacija 11. 12. 1989. godine, kaže se: “Posvojenja trebaju biti dozvoljena samo u najboljem interesu djeteta i mogu se izvršiti tek nakon dozvole nadležnog organa i nakon pristanka roditelja, rođaka ili drugih za dijete odgovornih osoba.” Ovakav stav koji zastupaju UN je kompatibilan sa islamskim.
Adopcija radi odgajanja i obrazovanja
Iz izloženog se jasno vidi da je islam ukinuo onu vrstu adopcije koja usvojeno dijete čini punopravnim članom familije sa svim pravima u nasljedstvu, gdje mu je (u familiji) dopušteno da se slobodno miješa sa ostalim članovima domaćinstva, adopciju u kojoj se zabranjuje ženidba itd.Adopcija (usvajanje) vanbračne djece
Međutim, islam istovremeno zagovara drugi vid adopcije. Zagovara zbrinjavanje, a ne usvajanje djece. Usvajanje smo prethodno objasnili, a zbrinjavanje ili udomljavanje znači da čovjek u kuću primi siroče ili nahoče da bi ga odgajao ili obrazovao i tretirao kao svoje dijete: štitio ga, hranio, odijevao, podučavao i pazio. Ali, on to dijete ne pripisuje sebi, niti mu daje prava koja je šerijat rezervirao za rođenu djecu.
Ovo je u Allahovoj, dž.š., vjeri, izuzetno lijep čin i onaj ko ga izvrši bit će nagrađen Džennetom. Allahov Poslanik, a.s., je rekao: “Ja i onaj koji zabrinjava siroče bit ćemo kao ova dvojica u Džennetu.” 1 spojivši kažiprst i srednji prst. Dakle, ko god udomi siroče i lijepo ga odgoji, bit će zajedno s Allahovim Poslanikom u Džennetu. Isto tako, u slučaju da čovjek nema vlastito dijete, a želi da ovakvo dijete materijalno pomogne on mu može darovati šta hoće dok je živ, a može mu ostaviti u nasljedstvo jednu trećinu svoje ostavštine.
U posljednje vrijeme se po svijetu dešava sklapanje jednospolnih brakova (gay marriage). U takvoj bračnoj zajednici islam kategorički brani usvajanje djece, jer se time automatski gubi njihovo pravo na pravilno i zdravo odgajanje, bilo tjelesno ili duhovno, potpomaže se najgnusniji grijeh i radi se protiv Božijih zakona koje je On uspostavio na Zemlji.
Dakle, vanbračno dijete, po islamskom učenju, je čovjek sa svim pravima kao i ostali ljudi. Njegova čast, imetak i život su sveti. Ono ne snosi odgovornost za ono što su počinili njegovi roditelji. Čovjeku je, u osnovi, dozvoljeno da se prema njima ponaša na lijep način, kao i prema ostalim ljudima koji ga okružuju, da im pomaže, da ih uzme u svoje okrilje i odgaja želeći time Allahovo zadovoljstvo. Na osnovu toga nije zabranjeno da se čini dobročinstvo spomenutim osobama.Adopcija (usvajanje) vanbračne djece
Vanbračno dijete, ako je rođeno od neudate majke, se pripisuje majci, a ne ocu, po mišljenju većine islamskih pravnika, tj. uzima njeno, a ne očevo prezime. U tom pogledu možemo kazati da ono nju nasljeđuje, a i ona njega. Na vanbračno dijete se u svakom pogledu odnose propisi koji se odnose i na ostalu djecu: mahremstvo, krvno srodstvo itd. S druge strane, nakon što smo konstatirali da se vanbračno dijete ne pripisuje ocu, samim tim oni jedan drugoga ne nasljeđuju. Adopcija (usvajanje) vanbračne djece
Većina islamskih pravnika koji smatraju da je vanbračno dijete zabranjeno bludniku, smatraju da je vanbračnom djetetu zabranjena uzlazna i silazna linija bludnika zbog srodstva koje postoji među njima. Blud je, po islamskom učenju, veliki grijeh, što je potvrđeno kur’ansko-hadiskim argumentima, kao i konsenzusom islamskih učenjaka. On proizvodi i ovodunjalučku i ahiretsku kaznu, osim ako se bludnik i bludnica ne pokaju.
Osoba koja počini taj gnusni čin treba se pokajati Gospodaru .U svakom slučaju, ako je takva osoba preselila, nema smetnje. Štaviše, poželjno je da se za nju upućuje dova Allahu, da joj oprosti, te da se u njeno ime udijeli sadaka. Ne postoje neke posebne sure ili dove koje se uče za njih. Adopcija (usvajanje) vanbračne djece Adopcija (usvajanje) vanbračne djece Adopcija (usvajanje) vanbračne djece
Autor “Dr. Sulejman Topoljak” iz knjige “Islamski odgovori”.
