Širk – pripisivanje Allahu druga
Širk (pripisivanje Allahu druga ili saučesnika). Širk je najteži i, po slovu Kur’ana, neoprostiv grijeh: Uistinu, Allah neće oprostiti da Mu se čini širk (neko drugi smatra ravnim), a oprostit će, kome hoće, ono što je mimo toga. (En-Nisa, 48. i 116. ajet)
Ovaj ajet se, u istoj formi, ponavlja dva puta a o širku i mušricima govori se, inače, u stotinama ajeta s obzirom da je to najveći grijeh i da su njegove posljedice pogubne.
Veliki širk (eš-širkul-ekber) je obožavanje nekoga mimo Allaha ili činjenje bilo koje vrste ibadeta nekom drugom mimo Njega (kao npr. prinošenje žrtve, činjenje dove i sl.) Širk, dakle, ne podrazumijeva nijekanje Allahovog postojanja, jer Kur’an jasno ističe da su mušrici vjerovali u Allaha, ali su istovremeno vjerovali i u kipove, smatrajući da oni približavaju Allahu, odnosno, pribavljaju određenu korist ili nanose štetu.
Mali širk (eš-širkul-asgar ili er-rijā’) je pretvaranje i neiskrenost u djelima, tj. činjenje dobrih djela da bi se pred nekim pokazalo i time ostvario određeni dunjalučki interes, a ne Allahovo zadovoljstvo. Allahov Poslanik, a.s., veli da je Uzvišeni Allah rekao:
“Ja nemam nikakve potrebe da Mi se drugi pripisuju ravnim, pa ko bude uradio djelo i u njemu Mi pridruži još nekoga, ostavljam njega i njegovo djelo.”(Muslim i Ibn Madže)
Potrebno je istaći da je kufr (nijekanje i nevjerovanje u Allaha, dž.š., na način kako je to pojašnjeno u Kur’anu i poslaničkoj misiji Muhammeda, a.s.) sastavni dio širka, što znači da je svaki kafir istovremeno i mušrik. Allah, dž.š., u suri El-Kāfirun (Nevjernici) kaže:
Reci: “O vi nevjernici, ja se neću klanjati onima kojima se vi klanjate, a ni vi se nećete klanjati Onome Kome se ja klanjam; ja se nisam klanjao onima kojima ste se vi klanjali, a i vi se niste klanjali Onome Kome se ja klanjam – vama vaša vjera, a meni moja!”
Ajet na početku oslovljava one koji poriču istinitost Kur’ana kao Božije objave sa: ejjuhel-kāfirun! (O, vi koji ne vjerujete!), a na kraju kaže: Lekum dīnukum ve lije dīn! (Vama vaša vjera, a meni moja!)
Dakle, i pored činjenice da oni ne vjeruju da je Kur’an Božija objava i da je Muhammed, a.s., Božiji poslanik, Uzvišeni Allah je to njihovo nevjerovanje nazvao dinom, tj. vjerom. To ukazuje na čovjekovu veoma bitnu karakteristiku: on je stvorenje koje mora u nešto vjerovati. Ukoliko odbije vjerovati u Allaha i Muhammedovo, a.s., poslanstvo, to ne znači da će biti slobodan i da neće vjerovati u neko drugo, lažno božanstvo.
Vjerovanje u Allaha na način kako je to dostavio Muhammed, a.s., oslobađa čovjeka od vjerovanja u lažna božanstva. Upravo zbog toga se pripadnost islamu očituje kroz dva šehadeta (svjedočenja): da nema boga osim Allaha (tj. da je samo Allah bog) i da je Muhammed, a.s., Allahov poslanik.
Kada neko želi postati musliman od njega se ne traži da posvjedoči da bog postoji, već da kaže: lā ilāhe illellāh (nema boga osim Allaha).
Vjerovanje u Allaha oslobađa ljude od robovanja bilo kom lažnom idolu ili božanstvu. Stoga je ispravno reći da je svaki kāfir istovremeno i mušrik, i ako se prije smrti ne pokaje, onda spada u kategoriju onih kojima neće biti oprošteno, jer je širk neoprostiv grijeh. Zato imam Ez-Zehebi nije tretirao kufr kao zaseban grijeh s obzirom da je obuhvaćen širkom.
