Jedna starija beduinka, koja je zadržala mladalačku svjetlost i ljepotu, je upitana: „Koja sredstva koristiš za uljepšavanje?” Odgovorila je:
„Za svoje usne koristim istinu, makar mi i gorka bila.
Za svoj glas koristim namaz, učenje Kur’ana i veličanje Allaha.
Za oči koristim samilost, sažaljenje i obaranje pogleda.
Za ruke dobročinstvo koliko mogu. Za stas koristim ustrajnost.
Za srce ljubav u ime Allaha.
Kad me muž pogleda, usrećim ga.
Kad mi nešto naredi poslušam ga, osim ako se radi o grijehu.
Kad je odsutan čuvam njegov imetak i čast.
Moja sreća je u tome što sam svjesna da me Allah motri.
Shvatila sam koja prava kod mene ima moj Gospodar, a koja muž, i svakom dajem njegovo pravo.”1
