Stav islama prema nauci
Islam je u svojim osnovnim izvorima, Kur’anu i sunnetu, nauci i razumu, u odnosu na ostale religije, dao najviše prostora i posvetio najviše pažnje. Stav islama prema nauci je jasan. Svakom sljedbeniku islama je stroga dužnost obrazovati se i tražiti nauku. Islam nauci daje prednost nad dobrovoljnim obredima. U tome slijedi jednu filozofiju po kojoj je najvrjednije djelo koje donosi najviše koristi i blagostanja najvećem broju ljudi.
Islam je izjednačio razum s Objavom, priznao ga kao izvor znanja, a potom svakom od njih definirao mjesto djelovanja i funkcioniranja. Zabranio je da se razum miješa u polje djelotvornosti Objave, a Objavi u segment djelotvornosti razuma. Razumu je namijenio materijalni svijet, a Objavi duhovni. Potom je posebno istakao da će svako nepoštivanje ovog pravila imati katastrofalne posljedice po ljudsku svijest, istinu i konačni ishod čovječanstva kako na ovom tako i na Onom svijetu.
Čovječanstvo, prema islamskom učenju, ne može normalno funkcionirati ni bez razuma ni bez Objave – jer nema Objave bez razuma niti razuma bez Objave. Objava je spuštena razumu. Izgubila bi joj se svrha i postala bi besmislena, ako ne bi postojavao zdrav razum koji će je razumjeti, shvatiti i slijediti. Shodno tome, nema zdravog razuma ukoliko ne spozna granice u kojima može djelovati i izvršiti namijenjenu mu funkciju. U protivnom, tj. ako se razum ne zaustavi na granicama materijalnog, on gubi funkciju i svrsishodnost koja mu je namijenjena i izjednačava se s maštom, magijom, halucinacijom i bajkom.
U isto vrijeme, islam uči da nema, niti može biti stvarne kolizije između razuma i Objave. Ako i dođe do nje, onda je to samo prividna oprečnost koja se na stručan način mora otkloniti. Pri otklanjanju te proturječnosti, treba krenuti od sljedećih hipoteza: da naučna stvar koja je u koliziji s vjerskim stavom i učenjem nije još dostigla stepen naučne činjenice, ili da vjerski stav i učenje koje je u koliziji s naučnom činjenicom nije autentično, ili nije shvaćeno na ispravan način.
